ovca

Milano je jedan od najposjećenijih gradova Italije, a status nezvanične prijestonice ove mediteranske države nosi zahvaljujući važnim kulturnim i obrazovnim institucijama, razvijenoj modnoj industriji i brojnim kompanijama i bankama. Kada je u pitanju Milano, znamenitosti su mnogobrojne, ali jedna se posebno izdvaja - čuvena Milanska katedrala. Sa sigurnošću se može reći da je lična karta Milana oličena u veličanstvenoj gotičkoj građevini, koju u Italiji nazivaju Duomo di Milano.

Milanska katedrala jedna je od najvećih crkava na svijetu, druga po veličini u Italiji (od nje je veća samo Bazilika Svetog Petra) i druga po veličini gotička katedrala na svijetu.

Temelji katedrale su postavljeni 1386. godine. U obliku koji danas ima, Milanska katedrala postoji više od dvije stotine godina, ali ni danas njena izgradnja nije u potpunost završena, jer se stalno odvijaju restauracije. Originalni nacrti za izgradnju katedrale su zahtijevali upotrebu najfinijeg bijelog mermera s italijanskog jezera Mađore, a zbog njegovog dopremanja do mjesta izgradnje iskopani su posebni kanali od rudnika, čiji su tragovi vidljivi i danas.

U izradnji i uređenju su učestvovali skulptori, umjetnici, građevinari i arhitekte iz čitave Evrope. Današnji izgled fasade sa svim dekorativnim detaljima je postignut tek 1812. godine, iako je katedrala zvanično osveštana 1418. Objašnjenje za izgradnju koja je trajala vijekovima leži u političkim razlozima, povremenom nedostatku sredstava i nepovjerenju u projekat koji je izgledao kao prevelik zalogaj za kapacitete tadašnje italijanske države.

Veličina crkve se danas posmatra kao jedna od njenih najvećih vrlina, ali u vrijeme izgradnje je bila predmet pesimističkih procjena i negodovanja. Ogromna struktura nedovršene građevine je zauzimala veliki dio glavnog trga u centru grada, a mnogi stanovnici Milana su proveli čitav život posmatrajući i prolazeći pored zdanja koje decenijama nije dobijalo konačan oblik niti svrhu. Zidovi nedovršene građevine su bili glavna smetnja u srcu Milana, sve dok u Italiju nisu došle oslobodilačke ideje sa svojim nosiocem Napoleonom Bonapartom.

Upravo je Napoleon inicirao završne radove na fasadi, koji su potrajali do kraja 19. vijeka. Među zidinama Milanske katedrale Napoleon je krunisan za kralja Italije 26. maja 1805. godine.

Impresvna gotska arhitektura

Zgrada je izgrađena od cigala pokrivenih bijelim mermerom. Osnova katedrale je u obliku latinskog krsta, koji je dijeli na pet brodova, a brodovi su razdvojeni s ukupno 40 stubova. Brojni dekorativni elementi na katedrali su osmišljeni i konstruisani u namjeri da prenesu poruku hrišćanskog spasenja. Kao posebno obilježje ove arhitekture izdvaja se i 3.400 statua na katedrali, koji zajedno sa 700 mermernih figura i ornamenata pružaju sliku raja. Skulpture i statue prikazuju svece, anđele, proroke i mučenike, a krunu cijele zbirke mermernih statua čini Zlatna Madonina.

"O mia bella Madonina"

Zlatna Madonina je zaštitini znak Milanske katedrale i grada Milana. U pitanju je statua na vrhu najvišeg tornja katedrale, koja simbolizuje Djevicu Mariju. U vezi s njom je i čuvena pjesma "O mia bella Madonina", nezvanična himna Milana, koju je komponovao Italijan Đovani Danci 1935. godine.

Sunčani sat

Milanska katedrala je zanimljiva i zbog sunčevog sata, koji je smješten u blizini glavnog ulaza. Svakog 21. juna u vrijeme ljetne dugodnevnice sunčani zrak sa suprotne strane pogađa sat i precizno obasjava njegov bronzani jezičak, a isto se dešava i 21. decembra u vrijeme zimske kratkodnevnice. Sunčani sat postavilo je 1768. godine nekoliko astronoma, a i danas, bez obzira na starost, važi za jedan od najpreciznijih pokazatelja vremena.

Brojke

11.700 kvadratnih metara površina katedrale

135 tornjeva

108,5 metara najviši toranj

463 kamena stepenika vode do kupole tornja

4,16 metara visoka statua Zlatne Madonine

3.400 skulptura ukupno

2.300 skulptura se nalazi spolja

1.100 statua smješteno u unutrašnjosti katedrale

78 arhitekata radilo na konstrukciji

82 milijarde evra procijenjena vrijednost katedrale

5 miliona ljudi je posjeti svake godine

Posjetite Milano sa Istraturs Doboj

Postoje brojne lokacije na svijetu koje su zahvaljujući legendama koje su o njima ispredane dobile epitet najukletijih mjesta na svijetu. Mnoge od njih su napuštene, što dodatno doprinosi njihovom zastrašujućem izgledu.

Prema Fox News ovih pet gradova i ostrva se smatraju najukletijim mjestima na svijetu, a na priče o nekima od njih ravnodušni mogu biti samo najhrabriji.

Ostrvo Roanok u Sjevernoj Karolini

Grupa Engleza na čelu sa kapetanom Džonom Vajtom naselila se na ovom ostrvu 1578. godine. Poslije nekog vremena Vajt je otplovio u Englesku po zalihe, a na Roanoku je ostala njegova porodica i kolonisti. Kada se vratio, zatekao je uništeno utvrđenje bez ijednog njegovog sunarodnika. Navodno, na drvetu je bila urezana riječ "Kroaton" što je ime jednog od domorodačkih plemena. Po nekim pretpostavkama kolonisti su se priključili Indijancima i otišli, ali ostala je legenda i do danas se ovo ostrvo smatra ukletim.

Ostrvo Nauru na jugu Tihog okeana

Do prije pola veka žitelji ostrva Nauru bili su najbogatiji na svetu. Lokalni stanovnici tvrde da su zbog zagađenja koje je izazvalo iskopavanje fosfata svi prodali svoje posjede i otišli. Oni koji su ostali vjeruju da su bogovi kaznili tadašnje stanovnike i njihove potomke zato što su uništili prirodne ljepote.

Danas je Nauru jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Kako bi opstali, većinu prostora iznajmljuju Australiji za privremeni smeštaj izbeglica i imigranata.

Naizgled beskrajne crvenkasto-narandžaste ravnice pustinje Atakama, na sjeveru Čilea, podsjećaju na slike sa Marsa. Ono što doprinosi nestvarnosti ovog predjela je neobičan spomenik, za koji mnogi nisu sigurni da li zaista postoji "Mano del Desierto" (Pustinjska ruka).

Nestvarni predjeli najsuvlje pustinje na svijetu Atakama zahvataju površinu od preko 100.000 kvadratnih kilometara, koju presijeca mreža puteva Panameričkog auto-puta ukupne dužine 30.600 kilometara, koji povezuje Sjevernu i Južnu Ameriku.

Noću, kada se nebo pretvara u čudesni zvjezdani kaleidoskop, Atakama je najzanimljivija ljubiteljima osmatranja zvijezda.

"Mano del Desierto" nalazi se usred pustinje, a djeluje kao da čovjek koji se davi u živom pijesku očajnički pruža ruku u nadi da će ga neko u posljednjem trenutku spasiti.

Palac i četiri prsta koji izviru iz zemlje naglo prekidaju monotoniju pustinje jer je ovaj spomenik visok impresivnih 11 metara, a najbliži grad, Antofagasta, od pustinjske ruke udaljen je 74 kilometara.

Izgradnju spomenika, koji je 1992. od betona i gvožđa napravio čileanski skulptor Mario Irarazabal, finansirala je lokalna organizacija "Korporasion pro Antofagasta".

Umjetnik Irarazabal je poznat po svojim radovima koji su asocirani ljudskom patnjom, tako da i ova velika skulptura odslikava osjećaj usamljenosti na ovom izolovanom mjestu.

Uprkos apelima na turiste da se uzdrže od skrnavljenja spomenika, lokalno stanovništvo okuplja se dva puta godišnje da bi ga očistilo od neukusnih grafita.

Iako je ova pustinjska ruka usamljena u pustinji, ona međutim ima svog para: desna ruka se nalazi u Urugvaju, a nastala je deset godina ranije u Punta del Este, na obali Atlantskog okeana.

Dejvid Vipl iz Jute otkrio je prošle nedjelje američkim medijima da posjeduje hamburger kupljen 1999. u Mekdonaldsu, koji se još nije razgradio i izgleda gotovo isto kao prije 20 godina.

Iz popularnog lanca restorana brze hrane poručuju da burger, uprkos izgledu, svakako nije isti kao kada je kupljen, prenosi Foks njuz.

Dejvid Vipl je 2013. godine u džepu starog kaputa pronašao hamburger koji je ranije kupio u Mekdonaldsu. Čuvao ga je u jednoj konzervi, i izuzev krastavaca koji su se potpuno razgradili, meso i zemička izgledaju gotovo netaknuti. Kako kaže, jedina uočljiva razlika je to što hamburger sada miriše na karton.

Predstavnica kompanije Mekdonalds En Kristensen u izjavi za Foks njuz objašnjava da njihovi hamburgeri, kao i sva druga hrana, u odgovarajućim uslovima mogu da se razgrade.

"Ali da bi se razgradili, potrebni su određeni uslovi, posebno vlaga", ističe Kristensen.

Bez dovoljno vlage, ili u samoj hrani ili u okruženju, bakterije i buđ ne mogu da se razvijaju i zato je razgradnja malo vjerovatna, objašnjava predstavnica Mekdonaldsa.

Profesor Donald Šafner sa Univerziteta Ratgers za Foks kaže da je objašnjenje popularnog lanca restorana utemeljeno na naučnim činjenicama.

Dodaje, međutim, da nema dovoljno informacija o tome kako je hamburger čuvan svih ovih godina. Ipak, u određenim okolnostima moguće je da bilo koji burger, a ne samo onaj iz restorana brze hrane, ostane ovako očuvan, ističe sagovornik Foksa.

Podsjeća i da su hamburgeri u Meku reš pečeni, čime se meso isušuje i ubija se većina mikroorganizama koji bi mogli da ga razgrade. Pritom Juta ima sušnu klimu i vrlo je moguće da je burger potpuno dehidrirao prije nego što su bakterije mogle da obave svoj posao, kaže profesor Šafner.

Drugim riječima, hamburger je na neki način mumificiran, piše Foks njuz.

Sami odaberite trenutak u kom ćete popiti ovaj zdrav i nadasve ukusan napitak, u zavisnosti od toga da li vam je potrebna dodatna energija za ludovanje ili za oporavak poslije njega.

Ovaj smuti prava je vitaminska bomba i gotovo momentalno će podići vašu energiju na viši nivo, zahvaljujući nutritivnom bogatstvu sastojaka od kojih je načinjen.

Potrebno je: 3 narandže, pola kašike brusnica (svježih ili zamrznutih), pola banane, 1/4 kašike grčkog jogurta i malo ekstrakta vanilije.

Oljuštite bananu i narandže, isjecite ih na manje kocke, pa ih, zajedno sa svim ostalim sastojcima, usitnite u blenderu. Kada se sve lijepo sjedini i postane homogeno i tečno, sipajte u čašu i odmah popijte naiskap. Blagotvoran efekat osjetićete već nakon pola sata.

(novosti.rs)

Republika Srpska danas slavi 28 godina svog postojanja, a centralna manifestacija se održala na Trgu Krajine u Banjaluci.

Pripadnici MUP RS su i ove godine učestvovali u svečanom defileu, a jedna pripadnica posebno je privukla pažnju ne samo TV kamera već i korisnika na društvenim mrežama.

Većina žena vodi računa o njezi lica i vrata, kako bi spriječile stvaranje bora, ali nerijetko zaboravljanju da njegu treba "protegnuti" i na dekolte.

I na tom području, koža se s godinama mijenja, ali godine nisu jedini faktor koji može dovesti do toga.

Jednako kao lice ili vrat, i dekolte je često izložen suncu i vjetru, zbog čega koža može postati osjetljiva i sklonija borama. Na to može uticati i spavanje na boku, tako da grudi vise na jednu stranu, kao i nošenje neodgovarajućeg grudnjaka. 

Danas postoji mnogo skupih kozmetičkih preparata koji mogu pomoći u tome da pravilno njegujete i ovo područje, no ako je ta njega redovna, često su dovoljni i puno jeftiniji prirodni pripravci ili rješenja.

Evo nekoliko savjeta koji su uopšteno korisni u zaustavljanju starenja i preranih promjena na koži, pa tako i na koži na tom području:

Pijte puno tečnosti

Održavanje tijela hidratiziranim jedan je od najvažnijih koraka o kojima treba voditi računa ako želite smanjiti bore ispod vrata i na području dekoltea. Najbolji izbor su voda i biljni čaj, smanjite potrošnju slatkih pića na minimum, jer ona mogu potaknuti upalu u organizmu, koja vodi ubrzanom starenju kože.

Mažite tijelo hidratantnim losionom

Odlična je ideja redovno mazati područje iznad prsa hidratantnim losionom, kako biste osigurali da koža i na taj način bude hidratizirana. Dermatolozi posebno preporučuju losione koji sadržavaju vitamin E, no klonite se onih koji sadrže jake mirise, te neželjene sastojke - poput parabena, benzoil peroksida, BHA i BHT kancerogenih prezervativa i slično.

Kokosovo ulje za masažu

Žene već dugo koriste kokosovo ulje kako bi ublažile bore i svakako ga je dobro koristiti i na području dekoltea. Redovno masirajte kokosovo ulje na područje iznad prsa malim kružnim pokretima. Toplo ulje ima još bolje djelovanje, no nije ga potrebno zagrijavati na vatri, dovoljno je staviti nekoliko kapi na dlanove i protrljati ih, kako bi se tako zagrijalo. Ako ga nemate pri ruci, dobar izbor je i ekstra djevičansko maslinovo ulje.

Koristite kremu za sunčanje

Kad izlazite van tokom dana, nanesite kremu za sunčanje, posebno na dekolte. Izlaganje suncu jedan je od uzroka preranog starenja kože, a područje iznad prsiju tokom zime obično je omotano odjećom, pa na prvim zrakama sunca može biti vrlo osjetljivo ako ne koristite odgovarajuću zaštitu. Birajte kremu s SPF barem 15 i nanesite ju posebno pažljivo na sve dijelove tijela koji su zimi pokriveni, a u proljeće ih otkrivamo. Preko ljeta koristite puno veću zaštitu i ne zaboravite taj dio tijela. 

Jedite hranu bogatu vitaminom C

Osim što jača imunološki sistem, vitamin C takođe pomaže u prevenciji bora. To je zato što je koristan za sintezu kolagena koji učvršćuje i omekšava kožu. Svaki dan konzumirajte namirnice bogate C vitaminom, poput agruma, kivija i zelenog lisnatog povrća što će zaustaviti znakove vremena na vašoj koži.

Oblozi od svježeg krastavca

U blenderu izmiksajte manji krastavac i nanesite tu smjesu na prsa. Vitamin C u soku potaknuće sintezu kolagena. Dobro rješenje je i sok od paradajza (domaći, od svježe izmiksane rajčice) koji sadrži brojne hranjive sastojke za kožu. Najbolje je stavljati takve obloge na kožu naveče, prije spavanja, po nekoliko minuta, pa isprati. 

Spavajte na leđima

Konačno, ali ne najmanje bitno, da biste izbjegli bore na području dekoltea, ili ružnu crtu između prsa, pokušajte se naučiti da spavate na leđima, a ne na boku. Naime, ako spavate na boku, tokom tih nekoliko sati gravitacija će učiniti svoje - prsa dugo vise na jednu stranu, zbog čega se mogu pojaviti bore. Ako vam je teško spavati na leđima, naveče zamotajte tenisku lopticu na vanjski dio ruke,ili postavite jastučiće oko tijela koji će spriječiti da se okrenete na bok.

(24sata.hr)

Uvriježeno je mišljenje da su prirodno plavokosi ljudi isključivo bijelci, ali ovu tvrdnju pobijaju Melanežani, plavokosi narod koji živi u Okeaniji, istočno od Papue Nove Gvineje.

Moderna nauka se slaže da je prvi čovjek došao iz Afrike, koju je napustio prije oko 200.000 godina. Ova tvrdnja zasnovana je kako na arheološkim dokazima, tako i na rezultatima temeljnih DNK analiza.

Drevni Afrikanci su migrirali ka istoku, zapadu i sjeveru, formirajući tako grupe naroda koje poznajemo danas. Veći dio onih koji su napustili Afriku vremenom je gubio originalne rasne karakteristike, odnosno crnu boju kože, međutim melanežanski narod ne samo da je zadržao boju kože, već je razvio i jednu neobičnu karakteristiku: plavu kosu.

Na melanezijska ostva su stigli prije oko 65.000 godina i predstavljaju najveću grupu autohtonih crnaca izvan Afrike.

Ova mala etnička grupacija ima najveći postotak plavokosih ljudi od svih neevropskih zemalja - čak 10 odsto populacije je plavo!

Postojanje ove populacije srušilo je pretpostavku da samo bijelci mogu biti plavokosi, ojačavši pritom tvrdnju da je Afrika kolijevka čovječanstva. Postoji nekoliko teorija zbog čega Melanežani imaju plavu kosu... Prva je da se genetika izmijenila zbog izloženosti suncu i soli, a druga zbog konzumacije velikih količina ribe.

Kanadski genetičar Šon Majls pomoću uzoraka sline i kose napravio je genetsku analizu više od hiljadu stanovnika Solomonskih ostrva. Uporedivši 43 plavokosa i 42 smeđokosa ostrvljana otkrio je da plavi ljudi nose dvije kopije mutirajućeg gena, koji je prisutan u 26 odsto stanovništva ostrva. On je zaključio i da Melanežani imaju izvorni gen TYRP1, koji je djelimično odgovoran za plavu kosu i melanin, a taj gen ne postoji kod bijelaca.

Riječ je o recesivnom genu koji je češći kod djece nego kod odraslih, s tim da kako pojedinac sazrijeva - njegova kosa može potamniti.

To doprinosi teorijama da su crni Afrikanci bili prvi homo sapiensi i da su sve rase proizašle iz crne afričke rase. Donedavno su Melanežani prakticirali hanibalizam, lov na glave, otmice i ropstvo, ali nakon kontakta s Evropljanima prihvatili su hrišćanstvo, ali i dalje ih više od 90 odsto živi ruralnim životom.

JEZIK I KULTURA

Najveći broj stanovnika Melanezije govori nekim papuanskim jezikom, ili nekim austronežanskim jezikom, naročito malajsko-polinežanske grane.

Ostali jezici kojim govore Melanežani su uglavnom pidžini i kreolski jezici, poput tok pisina, jezika hiri motu, solomonski i papuanski malajski. Uglavnom nastanjuju široki prostor od istočne Indonezije (ostrvo Nova Gvineja) na zapadu do ostrva Vanuatu i Fidži na istoku. Od Polinežana se razlikuju drugačijim rasnim tipom.

Istraživanje iz 2011. godine je pokazalo da su oko 92,1 odsto Melanežana hrišćani.

Violet Džesop rođena je u Argentini 1887. godine, u porodici irskih doseljenika, ali joj je djetinjstvo bilo obilježeno bolešću. Dugo je bolovala od veoma teške vrste tuberkuloze. Doktori su joj davali manje od godinu dana života, ali je žilava Violet uspjela da se izbori s bolešću i ozdravi.

Život njene porodice u Argentini izgubio je smisao nakon smrti Violetinog oca, te se njena majka sa šestoro djece preselila u Englesku, gdje se majka zaposlila kao stjuardesa na putničkim brodovima. Međutim, ubrzo se razboljela te je dvadesetogodišnja Violet bila prinuđena da posao potraži kao majčina zamjena. Posao stjuardese na prekookeanskim brodovima otvarao je perspektive ljudima željnim putovanja i avanture, te je Violet  aplicirala u nekoliko kompanija.

U to vrijeme zgodna mlada žena nije imala velike šanse da se zaposli na prekookeanskom brodu te je Violet dobila nekoliko odbijenica, koje su najčešće pravdane time da su kompanije tražile iskusnije, sredovječne žene. Smatrali su da mlada, atraktivna djevojka na brodu može postati izvor neugodnih situacija i među putnicima i među posadom.

Razumijevajući poruku koju su joj kompanije uputile, Violet je na razgovor za posao u "Vajt star lajn" kompaniji otišla obučena u neatraktivnu odjeću, nenašminkana, sa zastarjelom frizurom i generalno prosječnom pojavom te je 1908. godine postala stjuardesa za kompaniju koja je tih godina bila vlasnik tri najpoznatija broda na svijetu.

Prvi brod na kojem je Violet bila stjuardesa bio je "Olimpik". Bio je to najveći putnički brod do tada napravljen. Međutim, godine 1911. ratni brod "Hok" se zaletio u "Olimpik", nanijevši mu ozbiljna oštećenja. Violet je tada uspjela da izađe nepovrijeđena. "Olimpik" nije zapravo ni potonuo, nego se nekim čudom uspio domoći prve sigurne luke, ali je štampa dugo nagađala kako je do takvog sudara moglo doći.

Napustivši "Olimpik" već sljedeće godine, primljena je kao stjuardesa na najluksuznije plovilo ikada sagrađeno. Biser kompanije "Vajt star lejn", čuveni brod "Titanik", krenuo je na svoje prvo putovanje za Njujork u aprilu 1912, a među nešto manje od hiljadu članova posade bila je i Violet Džesop.

U noći 14. aprila Violet je od svojih nadređenih dobila specijalni zadatak. Stavili su joj dijete u naručje i naredili da ličnim primjerom pokaže putnicima koji nisu govorili engleski kako se bez panike ulazi u čamce za spasavanje. Tako je Violet, dok je dragulj engleske brodogradnje tonuo, na čamcu za spasavanje broj 16, uspjela da preživi "Titanikov" brodolom, koji je ukupno odnio oko 1.500 života.

"Naređeno mi je da se popnem na palubu. Na njoj su se, smireno, počeli ređati i putnici. Stajala sam sa strane sa drugim stjuardesama i gledala kako su se supruge u suzama pozdravljale sa svojim muževima, prije nego što bi ih stavili u čamce za spasavanje zajedno sa djecom. Nakon nekog vremena, oficir s broda nam je naredio da prve uđemo u čamce, da bismo ženama  koje su se plašile pokazale da su čamci bezbjedni", zapisala je ovom događaju Violet u svojim memoarima.

Ubrzo je počeo Prvi svjetski rat, te se Violet prijavila u Crveni krst kao medicinska sestra.

Istovremeno, treći brod iz čuvene trojke najluksuznijih brodova "Vajt star lajna" dobio je novu namjenu - postao je ogromna vojna bolnica na vodi. Naravno, to nije moglo proći bez Violet Džesop. Godine 1915. Violet se ukrcava na "Britanik" na njegovom prvom putu kroz rizični Mediteran, na kojem bjesni rat.

I treći put, Violet je bila suočena s brodolomom. U avgustu 1915. godine u Egejskom moru nedaleko od obala Grčke pod još nerazjašnjenim okolnostima došlo je do ozbiljne eksplozije na brodu. Iako su preživjeli ostali pri tvrdnji da su napadnuti torpedom iz njemačke podmornice, zvanična verzija je ostala da su naletjeli na postavljenu minu.

Grdosija zapanjujućih dimenzija potpuno je potonula za nepunih sat vremena, tačnije 54 minuta. Međutim, za razliku od "Titanika", koji je tonuo preko dva i po sata, topli Mediteran na +25 stepeni bio je dosta podnošljiviji od -2 na sjevernom Atlantiku. Tako je, i pored zapanjujuće brzine kojom je brod potonuo, većina putnika i članova posade uspjela da preživi. Od nešto preko hiljadu ljudi, koliko je bilo na "Britaniku" u momentu potapanja, poginulo je njih 30.

"Uskočila sam u vodu, ali me je vukao jedan od brodskih propelera te sam udarila glavom o njega. i pored jakog udarca, uspjela sam da se izvučem izvan domašaja propelera i otplivam do čamaca za spasavanje. Međutim, godinama poslije, kada sam došla na ljekarski pregled zbog čestih glavobolja, ljekari su utvrdili da sam zadobila frakturu lobanje", zapisala je Violet. 

Iako je nakon ovoga napravila nekoliko godina pauze, poslije rata se vratila svom prvobitnom pozivu - stjuardese na prekookeanskom brodu. Iz "Vajta" prešla je u kompaniju "Red star lajn", te s njima dva puta obišla Zemljinu kuglu i posjetila sve kontinente.

Pedesetih godina 20. vijeka napisala je i autobiografiju. Umrla je u dubokoj starosti 1971. u 83. godini.

Sljedeći Džejms Bond možda neće biti bijelac, ali definitivno neće biti ni žena, piše New York Post. Mnogo se nagađalo o tome da li će u najnovijem dijelu serijala o čuvenom agentu glavnu ulogu preuzeti žena, ali sva je prilika da od toga nema ništa.

"On može biti bilo koje boje kože, ali je definitivno muškarac ", kaže producentkinja Barbara Brokoli.

Ona je ovom izjavom demantovala sve tračeve koji su kružili u posljednje vrijeme o tome da bi “Džejn Bond” mogla biti sljedeći film o čuvenom agentu 007.

Brokoli i njen polubrat, Majkl Vilson, kažu i kako nisu ograničili sebe na traženje isključivo bijelog Britanca, kako je najpoznatiji špijun na svijetu do sada izgledao. Ovom izjavom ostavili su mjesto za Idriza Elbu, koji je već dugo favorit za zamjenu Danijela Krejga.

"Vi mislite o njemu kao o Britancu iz Komonvelta, ali Britanija je veoma raznoliko m,esto", kaže Vilson. Govoreći o tome da su oni “čuvari ovog lika koji svoju odgovornost shvataju ozbiljno”, Brokoli je rekla i da bi zaista vol,ela da vidi jakog, ženskog špijuna, samo ne u ulozi Džejmsa Bonda.

"Vjerujem da možemo kreirati nove likove za žene, jake ženske likove. Nisam naročito zainteresovana za to da napravim muški lik i onda pozovem ženu da ga igra. Mislim da žene mogu biti mnogo zanimljivije od toga", dodaje Brokoli.

Krejg, koji je 2015. godine rekao da bi radije “isjekao vene” nego što bi se vratio na ekrane kao specijalni agent, sada kaže kako se vratio “ponovo uzbuđen” da snimi svoj posljednji film o Bondu, “zahvaljujući dugoj pauzi”.

Brokoli kaže da je sada u “totalnoj nevjerici” da će Krejg odustati nakon što bude prikazan i 25. dio franšize, “Nema vremena za umiranje”.

"Prihvatila sam sve što je Danijel rekao, ali još uvijek sam u nevjerici. To je veoma traumatično za mene", zaključuje Brokoli.

Direktor filma “Nema vremena za umiranje”, Keri Džodži Fukunaga, kaže da će biti teško naći zamjenu za pedesetjednogodišnju zvijezdu, ma koliko pažljivo birali.

"Razgovarali smo o tome ko bi mogao biti sljedeći Bond i zaključili smo da bi moglo potrajati godinama dok ne nađemo adekvatnog čovjeka", kaže Fukunaga.