Priča o "Maunt Vašingtonu" počela je davne 1900. godine, kada je industrijalac Džozef Stikni, koji je odlučio da u grandiozan hotel uloži novac koji je zaradio u rudnicima uglja i na izgradnji željeznice u Pensilvaniji. Hotel je završen 1902. godine i smatranje jednim od najluksuznijih u to vrijeme. Pruža veličanstven pogled na planinske predjele.
Stikni se oženio lijepom Kerolajn Foster, kćerkom uspješnog trgovca mesom iz Bostona, ali je već naredne, 1903. godine, preminuo od srčanog udara. Kerolajn se preudala za princa iz francuske kraljevske loze i stekla titulu "princeze Fosinji Lusinž". Nastavila je da vodi hotel do smrti 1936. godine.
Kada nije boravila u Francuskoj, imala je u Maunt Vašingtonu privatni apartman - 314. U njemu je još uvijek isti rezbareni, hrastov krevet, koji je uvijek nosila sa sobom odlazeći u Južnu Francusku i vraćala ga nazad, ali više gostiju koji su u njemu spavali tvrde da su viđali utvaru žene u elegantnoj odjeći iz viktorijanskog doba ili je zaticali kako sjedi na ivici kreveta, raščešljava kosu i stavlja šnale. Duh ima običaj da spavače bocka po tabanima šnalama i čiodama.
Kerolajn je bila omiljena među gostima i osobljem, iako je imala hirove. Nije podnosila ako je neka dama bila elegantnije obučena od nje. Zato je više puta u toku dana mijenjala garderobu, a u trpezariji je, na galeriji, imala svoj sto za jednu osobu, pa je i odatle "držala na oku" pripadnice ljepšeg pola.
U apartmanu 314 se svjetla pale i gase sama od sebe, električni kamin uključuje i isključuje kada niko nije tu, a dječije igračke tajanstveno nestaju i pojavljuju se.
Uprava hotela ne krije postojanje duha, pa čak i legendu o princezi Kerolajn stavlja na svoj veb-sajt. Na izvještaje onih koji u sobi dožive neobjašnjive incidente, menadžment kaže:
"Hvala što ste podijelili vaša iskustva za vrijeme boravka u hotelu. Mi smo veoma zadovoljni što smo bili u stanju da ispunimo vaša očekivanja", odgovaraju.
