Tokom prethodnih nedelja medije su preplavile informacije o Tiktok izazovima u kojima deca učestvuju. U nekim zemljama mladi ljudi su zbog takvog izazova izgubili živote. Sva je prilika da je i kod nas jedan mladi život izgubljen ovakvim izazovom.

Naime, deca na društvenoj mreži Tiktok postavljaju jedni drugima neke vrste izazova na koje moraju da odgovore. Jedan od njih bio je i da sebi na neko vreme zaustave disanje, pa se sumnja da je nekoliko dece izgubilo život tokom ovog eksperimenta. Ma koliko govorili o većoj sigurnosti dece na internetu, čini se da nismo dovoljno vešti, odlučni ili spremni da ovaj problem rešimo.

Ono što znamo je da za svaku društveni mrežu postoji starosna granica. Ona se često ne poštuje i događa se da sami roditelji, kršeći pravila neke mreže, deci otvaraju iste.

Tokom pandemije, koja već dugo traje, postali smo otuđeni. Lične kontakte i susrete zamenili smo virtuelnim. Zbog nemogućnosti da se družimo i viđamo uživo počeli smo da komuniciramo putem društvenih mreža. Međutim, mi kao odrasli ljudi lakše ćemo se vratiti druženju kakvo smo imali pre pandemije. Deca, sa druge strane, koja su i ranije bila više upućena na društvene mreže, biće u većem problemu.

Socijalizacija dece jedna je od značajnijih lestvica u odrastanju. Tražeći svoje 'mesto pod suncem i grupu kojoj će pripadati, nesigurna deca često pristaju na sve što ta grupa od njih traži. Tu se otvaraju potencijalni problemi i situacije o kojima roditelji često ne znaju ništa. Tada društvene mreže postaju samo alati koji se koriste u dobre ili loše svrhe. Nisam za zabrane, jer svako ko se bavi decom zna da ono što je zabranjeno, primamljivije je.

Alati koji se koriste ne mogu biti predati u ruke deci, a da im se ne pokaže namena, dobre strane, opasnosti, mogući problemi. Što više razgovaramo sa decom i stičemo njihovo poverenje, veće su šanse da u borbi roditelj - društvene mreže ipak pobedi roditelj. Naša podrška oblikovaće dete tako da ono bude stabilno i sigurno u sopstvene kapacitete. Takvo dete teško može biti 'plen predatora ili žrtva 'igre' na Tiktoku ili nekoj drugoj društvenoj mreži. (yumama)

Kako je svijet ulazio u opštu pandemiju, jedan od načina da se izborimo sa neizvjesnošću i izolacijom bio je da održavamo kontakte na ovakav ili onakav način. Video pozivi, virtuelni kvizovi, onlajn igre i društvene mreže predstavljali su dio dnevne rutine u karantinu i jedini način da se osjećamo da smo među ljudima.

Sada, kada je situacija različita, negdje je ponovo na snazi karantin a negdje se život odvija nešto normalnije, čini se da mnogi nemaju snage za druženje i da su skloniji tome da gledaju omiljeni film ili seriju i nastave da provode vrijeme sami, u sigurnosti doma.

Zašto je to tako?

Psiholozi su istraživali zašto sada neki od nas rjeđe uzimaju telefon u ruke i kontaktiraju prijatelje, a jedan od glavnih razloga je što se ne dešava puno toga novog u našim životima. Ne prija nam da pričamo sa ljudima jer nemamo toliko novog da im kažemo i dešava se da ti razgovori onda isuviše liče jedni na druge. Sve ovo ne važi za apsolutno sve ljude, ali vjerujemo da će se oni koji rade od kuće i ne putuju nigdje poslovno identifikovati sa takvom situacijom. Izazovno je izmišljati nove teme ako nemamo anegdote sa posla, putovanja, koncerata ili nakon upoznavanja novih ljudi.

Takođe, kako je pandemija, ili u posljednje vrijeme, vakcinacija, još uvijek dominantna tema, što više pričamo o njoj sa nekim, postajemo nervozniji i anksiozniji. A postoji i sveprisutniji osjećaj krivice jer je nama trenutno bolje nego drugim osobama koje poznajemo i ne želimo da se čini kao da se mi hvalimo time što nam zapravo život protiče u redu. To dolazi iz toga što mnoge osjećaje potiskujemo i tako sebi otežavamo suočavanje sa svakodnevicom, a naročito sa drugim ljudima.

Takođe, kako je pandemija, ili u posljednje vrijeme, vakcinacija, još uvijek dominantna tema, što više pričamo o njoj sa nekim, postajemo nervozniji i anksiozniji. A postoji i sveprisutniji osjećaj krivice jer je nama trenutno bolje nego drugim osobama koje poznajemo i ne želimo da se čini kao da se mi hvalimo time što nam zapravo život protiče u redu. To dolazi iz toga što mnoge osjećaje potiskujemo i tako sebi otežavamo suočavanje sa svakodnevicom, a naročito sa drugim ljudima.

Iako smanjivanje društvenih interakcija i kontakata može da nam prija, ne bi valjalo da to pređe u stalno stanje, jer može imati loše posljedice po naše mentalno zdravlje. Ovo doba godine se i inače povezuje sa manje događaja i nekom vrstom hibernacije u iščekivanju proljeća i više prilika za korišćenje lijepog vremena.

Kada se na to nadovežu samonametnuta izolacija i teške misli koje nastaju uslijed čestih loših vijesti, nastaje mentalno preopterećenje koje može biti opasno. Zato je dobro da probamo, makar malim koracima, da ipak pronađemo vrijeme i način za neku vrstu kontakta. Bila to poruka ili kratak poziv, potrudite se da ipak smislite neku temu za razgovor, makar kritiku tek izašlog filma ili serije, ili prijedlog novog recepta.  (stetoskop)

Ovih nedelja i meseci, kada se milioni pelcuju protiv koronavirusa i kada izgleda da će se pandemija uskoro okončati, naučnici razmatraju kako bi mogao da izgleda svet posle vakcine. A ono što vide deluje utešno.

Virus će ostati, ali u trenutku kada većina odraslih osoba bude imuna – bilo usled prirodne infekcije ili vakcinacije – on neće predstavljati problem veći od obične prehlade, kaže studija objavljena u žurnalu “Science” 12. januara.

Virus sada predstavlja pretnju jer je posredi neobični patogen koji može da nadjača imunološki sistem odrasle osobe, nenaučen da se bori sa njim. To neće biti slučaj kada svako bude eksponiran ili virusu ili vakcini.

Deca su stalno na udaru patogena koji su novi za njihova tela, i to je jedan od razloga što su mnogo bolji u odupiranju koronavirusu.

Kako vreme prolazi, kaže ova studija, virus će predstavljati problem samo za decu mlađu od pet godina, i mučiće ih ili samo običnom kijavicom ili uopšte neće imati simptome. Drugim rečima, koronavirus će postati “endemski”, patogen koji cirkuliše u nižim nivoima i koji tek retko izazove ozbiljniju bolest.  (nedeljnik.rs)

Ceremonija dodele Oskara, pomerena ove godine za 25. april zbog epidemije korona virusa koja je potresla celu filmsku industriju, biće emitovana uživo sa nekoliko lokacija, medju kojima je Holivud, saopštila je američka Akademija filmskih umetnosti i nauka.

Uprkos epidemiji koja i dalje postavlja ograničenja na području Los Andjelesa, “akademija je odlučila da ceremonija Oskara bude kao nijedna do sada”, izjavio je neimenovani portparol te američke filmske institucije i dodao da će tokom ceremonije biti poštovane mere protiv korona virusa.

Jedna od lokacija emitovanja ceremonije će biti i samo pozorište Dolbi gde se obično održavaju svečane dodele Oskara.

Akademija još nije otkrila ostale lokacije ovogodišnje 93. dodele Oskara. To niije prvi put da se svečanost emituje sa različitih lokacija, tako je 50-ih godina prenos ceremonije bio iz Los Andjelesa i Njujorka.

Svečanost će ove godine voditi reditelj Stiven Soderberg (Steven Soderbergh) koji je rekao da epidemija korona virusa pruža priliku za inovacije.

Mi smo vrlo adaptibilni, a to smo i iskustveno mogli vidjeti od početka pandemije do danas. Mnoge stvari koje su za nas nezamislive kada o njima pokušamo razmišljati, ispostavi se da su zapravo savladive, rekla je u intervjuu za "Nezavisne" psiholog Nela Marinković.

Istakla je da mentalno zdravlje štitimo, najopštije govoreći, prevencijom i intervencijom.

NN: Pandemija virusa korona traje već 10 mjeseci. Jesu li ljudi na ivici snage?

MARINKOVIĆ: Ne. Da preciziram svoj odgovor: možda jesmo umorni i možda nam je teško živjeti u ovim okolnostima, ali nismo na ivici snage. To što nismo na ivici snage ne znači da nam je lijepo i da uživamo, već da živimo i prilagođavamo se u skladu s cjelokupnom situacijom. Mi smo daleko rezilijentniji, otporniji,  nego što to svakodnevno komuniciramo. Nerijetko možemo čuti "ne mogu više" ili "neću izdržati", a onda vidimo da najčešće izdržimo i da možemo da podnesemo mnogo toga. Kada procjenjujemo svoje kapacitete u pogledu neke situacije koja za nas može biti izazovna, imamo tendenciju da precjenjujemo ozbiljnost, izazovnost i težinu date situacije, a da potcjenjujemo vlastite kapacitete nošenja tom situacijom. Naposlijetku nam realnost pokaže koliko mi zapravo možemo.

NN: Brinući o fizičkom, zaboravili smo donekle na mentalno zdavlje. Kako da ga zaštitimo?

MARINKOVIĆ: Iako intuitivno lakše i više brinemo o fizičkom zdravlju (tako smo naučili), ipak brinemo i o mentalnom zdravlju. Za mentalno zdravlje se vezuju predrasude i negativne konotacije, pa često ne pričamo o mentalnom zdravlju s prijateljima, komšijama i teže se odlučujemo za traženje pomoći, za razliku od fizičkog zdravlja. Mnogi će se usaglasiti da je zaštita mentalnog zdravlja i normalizacija priče o njemu jedna od najboljih stvari koje je pandemija donijela, jer uviđamo svakodnevno koliko su mentalno i fizičko zdravlje podjednako važni. Mentalno zdravlje štitimo, najopštije govoreći, prevencijom i intervencijom. Prevencija znači edukaciju o tome šta se sve podrazumijeva pod prirodnim i tipičnim reakcijama svojstvenim čovjeku u određenim situacijama, ali i kada je vrijeme za traženje pomoći. Intervencija se odnosi na prepoznavanje kada nam je pomoć potrebna i odlučivanje da se javimo stručnjacima s kojima ćemo raditi na unapređenju vlastitog mentalnog zdravlja, prevazilaženju prepreka i građenju života za nas vrijednog življenja. Zapravo, kada govorim o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja, mislim na sve uzrasne grupe.

NN: Emocije su dio ljudi, da li maske otežavaju njihovo pokazivanje drugima?

MARINKOVIĆ: Samo jedan segment ispoljavanja emocija uključuje facijalne ekspresije. Zapravo, u ispoljavanju emocija učestvuje cijelo naše lice i tijelo. Možda su naše usne pod maskom, ali oči i obrve nisu. Pored facijalne eksperesije, ispoljavanje emocija podrazumijeva i naše ponašanje. Uzevši sve ovo u obzir, možda ne možemo da vidimo jedan dio lica našeg sagovornika, ali možemo i dalje da ga čujemo, kao što i on može da čuje nas, da se međusobno razumijemo i ponašamo u skladu s emocijama.

NN: S kojim se sve specifičnim problemima javljaju ljudi psiholozima u doba korone?

MARINKOVIĆ: Ljudi se javljaju za pomoć s problemima koji jesu i nisu direktno povezani s korona virusom. Nekako nam se čini kada slušamo i čitamo o tome kako se cjelokupna situacija odražava na naše funkcionisanje, da se ljudi za pomoć javljaju samo zbog situacija i problema koji su u direktnoj vezi s pandemijom. Ali ako se fokusiram na pandemiju, iz mog iskustva, ljudi se javljaju najčešće zbog simptoma anksioznosti, brige za zdravlje, posao i svoje bližnje, depresivnosti, ali i zbog posljedica koje je korona donijela: nemogućnost putovanja, preseljenja, studiranja ili smrti članova porodice, kao i usljed mnogobrojnih drugih faktora koji utiču na čovjeka svakodnevno.

NN: Praznici su iza nas. Kako se na ljude odrazilo obilježavanje pod ovim mjerama?

MARINKOVIĆ: Mnoge stvari su prije pandemije bile jednostavnije, o tome nismo ni mislili jer je to za nas bila realnost koju poznajemo. Usljed vrlo restriktivnih mjera u svijetu, ali i kod nas, ove godine su okupljanje i dolazak članova porodice koji žive, rade ili studiraju u inostranstvu bili otežani ili čak i nemogući. Mnoge porodice su bile odvojene od drugih članova svoje porodice. Kod onih koji su u istom domaćinstvu, ukoliko poštuju preproučene mjere, praznici su bili rezervisani za druženje unutar najužeg kruga porodice. Dakle, preporučene mjere i ograničenja u kretanju su nas doveli i do toga da su mnogobrojna putovanja i zimovanja otkazana, te smo izabrali ili smo bili prinuđeni ostati u svojim domovima i svojoj zemlji. Praznici su nam omogućili i kratak predah od užurbanog tempa, posla, od škole i studija, vjerujem da je za pojedine ovo dobar aspekt proteklog perioda.

NN: Šta možemo očekivati u pogledu mentalnog zdravlja nakon pandemije?

MARINKOVIĆ: Mi smo vrlo adaptibilni, a to smo i iskustveno mogli vidjeti od početka pandemije do danas. Mnoge stvari koje su za nas nezamislive kada o njima pokušamo razmišljati, ispostavi se da su zapravo savladive. Kontekst oko nas i u nama se neprestano mijenja. Istina, te promjene nisu često velike poput ovih koje proživljavamo usljed pandemije, ali ih imamo u iskustvu, jer život svakom od nas donese i stresne događaje, neizvjesne, tužne i one lijepe. Ono čemu se lično nadam jeste da ćemo nastaviti da govorimo o zdravlju: mentalnom, ali i fizičkom, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo u datom trenutku.

Stres ne utiče podjednako na sve

NN: Prijeti li nam globalni PTSP?

MARINKOVIĆ: Nezahvalno je o tome govoriti u ovoj situaciji, jer bi procjena struke mogla izgledati kao neka vrsta nagađanja, ali rekla bih da ne. Svoju pretpostavku temeljim na nalazima istraživanja, u kojima je ispitivano kako se visokostresna i traumatska iskustva odražavaju na mentalno zdravlje pojedinaca te je ustanovljeno da se stresna i traumatska iskustva ne odražavaju podjednako na sve ljude. Kod nekih se razviju simptomi PTSP-a, dok kod drugih ne. Dakle, ne treba da potcjenjujemo naš kapacitet za adaptaciju i našu rezilijentnost, kao i kapacitet za učenje i prilagođavanje novonastalim situacijama.

izvor: Nezavisne novine

Iako je lako osjećati krivicu jer niste svaki trenutak boravka kod kuće tokom pandemije iskoristili produktivno, jedan profesor ističe da ljudi moraju prebroditi ovu krivicu i prestati sebe smatrati lijenima.

Devon Prajs, autor knjige "Lijenost ne postoji" i profesor Univerziteta Lojola u Čikagu, rekao je da ljudi u vrijeme lockdowna nisu u potpunosti objektivni, zbog čega se okreću mislima da traće vrijeme kod kuće.

Lockdown može navesti ljude na pomisao da bi svaki trenutak kod kuće trebalo da provedu radeći nešto, pojašnjava on. I dok mnogi osjećaju da manje rade od kuće, kaže da istraživanja zapravo pokazuju porast produktivnosti usred pandemije.

Istraživanje koje je objavljeno u septembru prošle godine, a koje je naručila britanska telekomunikacijska kompanija "Talk Talk", otkrilo je da je gotovo tri od pet među ukupno 1.250 anketiranih britanskih radnika izjavilo da im je produktivnost porasla otkako rade od kuće. Takođe su pojedina istraživanja pokazala da su ljudi proteklu godinu više sati radili od kuće nego što bi inače radili na poslu.

Ipak, mnogi i dalje osjećaju kao da su lijeni. Prajs pojašnjava zašto. U svojoj knjizi on piše da bilo kakva ograničenja čine da se ljudi osjećaju lijenima. Kako kaže, ljudi su tokom lockdowna uvjereni da treba da rade više kako bi prevazišli ove izazove. Stoga svoje samopoštovanje vežu za svoju produktivnost, što čini da vjeruju kako je rad središte njihovog života, pojašnjava Prajs.

Dodaje da su osjećaji takozvane lijenosti često zapravo moćan instinkt samoodržanja.

"U nama ne postoji moralno korumpirana i lijena sila koja nas bez razloga tjera na neproduktivnost. Nije nikakvo zlo biti limitiran i imati potrebu za pauzom. U stvari, taj instinkt, potreba za odmorom, ključni je dio načina na koji ćemo ostati živi i napredovati dugoročno", piše on.

U svojoj knjizi on navodi primjera koji se često može pogrešno protumačiti kao lijenost na radnom mjestu, a što je poznato kao cyberloafing. To je situacija kada se ljudi okreću skrolanju po društvenim mrežama i internetu tokom ili između velikih zadataka.

"Istraživanja sugerišu da ljudi imaju tendenciju da skrolaju radi opuštanja i oživljavanja mozga, što je u osnovi isti razlog zašto, na primjer, na radnom stolu traže olovku koja im zapravo i ne treba", napisao je Prajs.

ozvor: Nezavisne novine

Glumica i oskarovka En Hatavej igraće glavnu ulogu u filmu “U lokdaunu” čija je glavna tema pandemija koronavirusa.

Nakon raskida Linda (En Hatavej) i Pakston (Čuetel Edžiofor) nađu se na nesrećnom raskršću kada ih obavezan lokdaun u Londonu zbog koronavirusa primora da ostanu pod istim krovom.

Iako nove odgovornosti ostavljaju uspješnu direktorku marketinga Lindu razočaranom u korporativni svijet, Pakston koji je kreativac sa kriminalnom prošlošču nalazi se na odsustvu.

Potpomognuti poezijom i velikim količinama vina, njihovi napori za miran suživot pomoći će im da ponovno otkriju kakvi su nekada bili i postanu opijeni neočekivanom prilikom za visokorizičnu krađu nakita.

Pametan, seksi i iznenađujući film “U lokdaunu” prati Lindu i Pakstona dok stavljaju na kocku svoje partnerstvo za priliku da sebi zauvek promene život.

“Bilo je to uzbudljivo iskustvo. Neki su ljudi u lokdaunu opet počeli da puše, neki su počeli da piju uz ručak, a mi smo samo skupili sva ta osjećanja i snimili film o tome,” rekla je Hatavej, a prenosi “The Hollywood Reporter”.

Dodala je i da je snimanje ovog filma za nju imalo katarzičan efekat jer joj je lokdaun stvarno teško pao.

“Toliko je puta u prvim danima lokdauna trebalo svjesno da se opustim, izbacim sve loše iz sebe, ali nisam htjela da uplašim svoju djecu, pa sam često vrištala u jastuk”, rekla je glumica. (cdm.me)

Ukupno 72 posto muškaraca, koji su u vezi, reklo je naučnicima Univerziteta Merseburg da se njihove veze nisu pogoršale zbog virusa korona, a 16 posto ih je reklo da su se njihovi polni odnosi čak i poboljšali.

Prema voditelju istraživanja Heinzu-Juergenu Vossu, profesoru seksologije i polnog obrazovanja, samo je 12 posto muškaraca koji su u vezi reklo kako su mjere zatvaranja, uvedene u okviru borbe protiv virusa korona, pogoršale njihove polne odnose.

Od žena obuhvaćenih istraživanjem 30 posto je kazalo da su im se seksualni odnosi s partnerom poboljšali, za 58 posto stanje je nepromijenjeno, a 12 posto kazalo je da su ti odnosi lošiji.

Međunarodno istraživanje Instituta za istraživanje seksa Medicinskog centra Univerziteta Hamburg-Eppendorf (UKE) dobilo je slične rezultate.

"Polovina ispitanika nije uočila nikakve promjene u seksualnim odnosima s partnerom. Od onih koji su uočili promjene više ih je obavijestilo o pozitivnim promjenama", rekla je voditeljica njemačkog dijela istraživanja Johanna Schroeder za dpa.

Instituti u Turskoj, Hrvatskoj, Portugalu, Švedskoj, Holandiji, Francuskoj i Češkoj takođe su učestvovali u istraživanju.

"U osnovi ljudi imaju češće i bolje odnose tokom mjera zatvaranja. Očekujemo da više od 50 posto parova ima bolje seksualne doživljaje. U vrijeme kriza, romantični i seksualni odnosi uopšte se pojačaju. Ljubav i seksualnost su načini na koje dobijamo osjećaj sigurnosti", kaže berlinski psihoterapeut Wolfgang Krueger, autor knjige "ispunjena seksualnost".

(24sata.hr)