Najviše padavina registrovano u Tuzli, Gradačcu i Doboju

Svi smo već čuli, pročitali, ili doživjeli vezu na daljinu, ali malo ko priča o prijateljstvu na daljinu.

Prije pisanja ovoga teksta razmišljala sam o ovoj temi, i zapravo me mnogo više dotiče nego bilo koja bivša romantična veza na daljinu.

Za vrijeme života u Sarajevu upoznala sam sve moje sestre. Žene koje su potpuno drugačije, različitih uvjerenja, različitih obitelji, i žene koje su potpuno drugačije od mene.

Onda negdje tamo oko fakulteta, kada smo mislile da smo odrasle, polako smo počele osjećati kako je to kada nećemo sve biti u desetak minuta jedna od druge. Jedna po jedna izvlačila je pasoše za bolji život.

Dio mene je uvijek bio jako tužan kada bi jedna od mojih sestara odlazila od mene. Znam, jako sebično, ali šta ću, volim ih, najbolje su. Uvijek bi im poželjela sve najbolje, ali moje lice, a ko me zna zna kakvu facu imam, je otkrivalo ljutnju trogodišnjeg djeteta.

Šta ću sada ja? Dio mene odlazi, moje sigurne luke, najljepši blentavi osmijesi, izlasci koji se pretvore u izlaske od dva dana a ne dva sata, i moje oaze sreće udaljene od mene samo 3 marke taxijem. To su moje sestre.

I tako, jedna po jedna je išla da se gradi, da uči, a onda je došlo vrijeme na mene. Kada sam otišla, ovaj put je meni dugo trebalo da se pomirim sa tim. Imala sam osjećaj kao da prekidam vezu. Nisam mislila da će trajati, mislila sam da će biti ljute na mene, da će me manje voljeti, i zaboraviti. To je bio moj najveći strah, da će me zaboraviti.

Ne bi one bile moje sestre i dan danas da su se moji strahovi obistinili. One su moje sestre zato što smo povezane na nivou gdje ne moramo biti u istoj sobi, gradu, pa ni državi, da po jednom napisanom slovu znamo šta druga misli i osjeća.

Taj nivo povezanosti, ljubavi i brige znam zbog svoje obitelji i svojih sestara (pravih), i znala sam prepoznati sve to kod svojih  pridruženih sestara.

Sada, kada pišem ovaj tekst, prisjećam se svih naših avantura, lomova i slomova, tihih patnji i onih glasnih, ljubavi i bolesti, osmijeha i suza, ali najviše osjećam trenutno jednu emociju koja je opisana u jednoj kompleksnoj riječi: ljubav.

Da su one moje sestre dokazala je i ova situacija u kojoj se nalazimo. Nikada se nismo osjećale bližima, a nikada nismo bile fizički dalje. Nikada se prije nismo toliko često čule, samo da se čujemo da vidimo jesmo li sve ok, jesu li nam sve na broju, i ako nas neko sekira da znamo da smo tu jedna za drugu.

Da su one moje sestre dokaz je jedna čvrsta nit kojom smo povezane od onoga trenutka kada smo se upoznale. Ta nit, tako čvrsta, da su je granice, države, i kilometri, samo još više ojačali. Ona je nit koja nikada neće puknuti, jer ja ih čuvam, moje sestre.

Ovaj tekst je za sve nas koji volimo sve naše sestre, koje nam nedostaju, i sa kojima već planiramo neki luđački izlazak i putovanje kada sve ovo bude jučer. Recite im sada i odmah samo da ih volite, to je dovoljno, za početak.

izvor:lolamagazin

Broševi od sitnih perlica koje su ručno ušivene sa mnogo ljubavi i pažnje, samo su dio mnogobrojnih modnih dodataka koji se kriju pod neobičnim  imenom „Kaćiperka“. Iako većina kreativaca izrađuje nakit uglavnom za žene, ova grupa je posebna jer nudi neke vrste nakita i za „njega“.Ovo je priča o dvije sestre, kreativke i studentice koje svojim nakitom osvajaju mnogobrojne ljubitelje aksesoara od Doboja, pa sve do Beograda, gdje inače studiraju. Iza slogana “dvije sestre, stotinu đinđuvica….”, koji su dodale na društvenim mrežama kao svoj opis, nalaze se rođene sestre Marina i Jovana Blagojević.  Rođene su u Doboju, a trenutno su zbog studija nastanjene u Beogradu. Iako je Marina budući farmaceut, a Jovana budući pravnik, odlučile su kažu da svoju maštu i kreativnost pretvore u razne komade nakita.

Kako navode svoju malu fabriku su nazvale „Kaćiperka“ i pod istim imenom svoj rad prezentovale i dalje prezentuju na društvenim mrežama, kako to inače većina kreativaca radi. Iako se izradom nakita ne bave dugo, postale su veoma zapažene, zbog svog jedinstvenog stila u kojem odiše „skladno šarenilo boja i oblika“.

– Nakit smo prije svega pravile samo za sebe, ali pošto nas je dosta prijatelja i poznanika pitalo gdje smo nabavile i kupile isti, odličile smo da se isprobamo u pravljenju za druge, pričaju sestre. Iako studiraju veoma teške fakultete – pravo i farmaciju, vremena za perlice vrlo rado nađu. Kako navode taj zajednički rad koji se sastoji od početnih ideja, konsultacija, korekcija do finalnog „kaćiperka proizvoda“ koji se uvijek sa nestrpljenjem čeka im predstavlja kvalitetno provedeno vrijeme i momente kada se spaja lijepo i korisno.

– Naša mašta može svašta i inspiraciju nalazimo u svemu oko nas, ljubavi, hrani, životinjama, ljepoti, ženstvenosti, otkrivaju nam one.
Sama izrada je kažu različita, zavisno od komada nakita. – Koristimo različite trakice, perlice, rajsfešluse, cirkone, filc,i druge razne i dostupne materijale, kaže Marina, a uz to Jovana dodaje da najviše pažnje, vremena i rada zahtijevaju broševi koji su svi ručno nacrtani i oblikovani, a svaka perlica za sebe ručno ušivena.

– Sve nam je podjednako zastupljeno i isto tako podjednako pronašlo put do naših pratilaca i kupaca, kako broševi, tako i ostali komadi nakita. Svako je pronašao za sebe svoj omiljeni “kaćiperka” modni detalj, poručuju sestre Blagojević.Ne kriju da prema ovom hobiju gaje mnogo ljubavi, ali i da maštaju da ga pretoče u posao. – Imamo namijeru i voljele bismo da to jednog dana postane porodični posao. Pored društvenih mreža, u planu nam je i izlaganje nakita na raznim noćnim marketima, festivalima i galerijama koje podržavaju kreativni rad, navode sestre  Blagojević.

Novosit Plus