Predstavljanje sljedećeg Samsung Galaxy modela na samo jedan klik od vas

Jedan od najpopularnijih holivudskih glumaca Metju Mekonahi ispričao je svoje iskustvo apsolutnog osamljivanja u cilju pisanja i završetka svoje autobiografije.

Filmska zvezda se odlučila da napusti dom, prijatelje i porodicu i 52 dana provede u teksaškoj pustinji kako bi imao mir i koncentraciju da završi knjigu „Greenlights“.

Ovo delo je još uvek jedno od najprodavanijih širom Amerike, a Metju u njemu detaljno opisuje svoje odrastanje, sazrevanje i iskustvo na filmu.

Kao osamnaestogodišnji tinejdžer odlučio je da u studentskoj razmeni ode u Australiju, a to iskustvo opisuje kao „život iz pakla“, između ostalog, zbog porodice u čijem domu je boravio. Za razliku od Teksasa, gde je bio najpopularniji i najzgodniji učenik, vlasnik sportskog automobila i dečko najlepše devojke u gradu, odlaskom u Australiju sve je to nestalo.

Sa novajlijom tada niko nije želeo da se druži, nadenuli su mu nadimak „Mačka” koji nije voleo, a u školi je morao da poput ostalih đaka nosi uniformu.

Njegova nova porodica je živela čak 106 kilometara severno od Sidneja, morao je da poštuje „policijski čas”, naloženo mu je da svoje mišljenje drži za sebe, radio je šest poslova, uključujući i posao bankovnog savetnika i pomoćnika u advokatskoj kancelariji. Ubrzo je postao vegetarijanac i imao je samo 58 kilograma i kaže da je sam sebi pisao pisma kako bi se ohrabrio. Razmišljao je da postane vojnik i oslobodi Nelsona Mandelu.

– Bio sam u kadi svako veče pre zalaska sunca, govorio sam sebi da sam dobro i da je reč samo o velikim kulturološkim razlikama – opisao je holivudski zavodnik dodavši da je povratak u Ameriku i odustajanje značilo da je slabić koji ne poštuje svoju reč.

U autobiografiji on se priseća i otkriva priču o zlostavljanju koje je doživeo sa svojih 18 godina, a opisuje i zbog čega ga je policija uhapsila na njegovoj kućnoj zabavi davne 1999. godine, prenosi Nova.rs.

Metju Mekonahi glumio je u pregršt filmova, a dobio je i filmsku nagradu Oskar za fantastično odigranu glavnu mušku ulogu u filmu „Dallas buyers club“.

Izvor: Luftika.rs

izvor:lolamagazin.com

Jezero ljubavi u Dubaiju, zaista je jedinstveno turističko mjesto za parove i porodice. Smješteno usred pustinje u blizini Al Qadre u Dubaiju, ovo umjetno jezero dizajnirano je u obliku dva srca, koja se sjedinjuju. Jezero djeluje kao savršeno utočište od užurbanog gradskog života Dubaija, kako za lokalne stanovnike grada, tako i za putnike i turiste.

Uz vodu, riječ “Ljubav – LOVE” ispisana je u pijesku s raslinjem u masovnim razmjerama. Ova romantična scena stvorena je sa više od 16 000 stabala i hiljadama vrsta cvijeća odabranih za preživljavanje u pustinjskoj klimi. Kada završiš s kupanjem u ljubavnom jezeru, možeš uživati ​​u mirnoj šetnji među bogatom florom. Usput ćeš pronaći zanimljive instalacije i skulpture u obliku srca, ukrašene cvijećem i biljkama.

Koliko god romantično bilo kupanje i šetnja, nećeš dobiti potpunu sliku ako ne uživaš u ljubavnom jezeru sa pogledom iz vazduha. Najbolji pogled na jezero možeš dobiti iz helikoptera ili sa dronom, koji će omogućiti da vidiš sve detalje, koji su osmišljeni u stvaranju ove turističke atrakcije jedinstvenog oblika.

Naizgled beskrajne crvenkasto-narandžaste ravnice pustinje Atakama, na sjeveru Čilea, podsjećaju na slike sa Marsa. Ono što doprinosi nestvarnosti ovog predjela je neobičan spomenik, za koji mnogi nisu sigurni da li zaista postoji "Mano del Desierto" (Pustinjska ruka).

Nestvarni predjeli najsuvlje pustinje na svijetu Atakama zahvataju površinu od preko 100.000 kvadratnih kilometara, koju presijeca mreža puteva Panameričkog auto-puta ukupne dužine 30.600 kilometara, koji povezuje Sjevernu i Južnu Ameriku.

Noću, kada se nebo pretvara u čudesni zvjezdani kaleidoskop, Atakama je najzanimljivija ljubiteljima osmatranja zvijezda.

"Mano del Desierto" nalazi se usred pustinje, a djeluje kao da čovjek koji se davi u živom pijesku očajnički pruža ruku u nadi da će ga neko u posljednjem trenutku spasiti.

Palac i četiri prsta koji izviru iz zemlje naglo prekidaju monotoniju pustinje jer je ovaj spomenik visok impresivnih 11 metara, a najbliži grad, Antofagasta, od pustinjske ruke udaljen je 74 kilometara.

Izgradnju spomenika, koji je 1992. od betona i gvožđa napravio čileanski skulptor Mario Irarazabal, finansirala je lokalna organizacija "Korporasion pro Antofagasta".

Umjetnik Irarazabal je poznat po svojim radovima koji su asocirani ljudskom patnjom, tako da i ova velika skulptura odslikava osjećaj usamljenosti na ovom izolovanom mjestu.

Uprkos apelima na turiste da se uzdrže od skrnavljenja spomenika, lokalno stanovništvo okuplja se dva puta godišnje da bi ga očistilo od neukusnih grafita.

Iako je ova pustinjska ruka usamljena u pustinji, ona međutim ima svog para: desna ruka se nalazi u Urugvaju, a nastala je deset godina ranije u Punta del Este, na obali Atlantskog okeana.