Dario

Derventska policija identifikovala je osobe A.S. i M.V. iz te opštine koji se sumnjiče da su toko vikenda ukrali ovcu koju su zaklali i ispekli u vrijeme policijskoj časa, saznaju “Nezavisne”.

“Za navedene osobe postoji osnov sumnje da su iz nezaključanog pomoćnog objekta na otuđili jednu ovcu”, saopšteno je iz PU Doboj.

Šta je glavni resurs savremene ekonomije? Odgovori su različiti: nafta, novac, znanje… I sve ostalo. Ne! Glavni resurs savremene ekonomije je budala. Njemu možeš da im podmetneš bilo šta.

U stvari, to nije šala, već “medicinska činjenica“. Pokretači savremenog razvoja su neznanje i mračnjaštvo.

Čovječanstvo je 60-ih godina prošlog vijeka dostiglo vrhunac svoje naučno-tehnološke moći. Nakon toga ništa se radikalno nije promijenilo u nauci i tehnologiji. Pokretačka snaga tog razvoja bila je trka u nuklearnom naorružanju. Simbol i apoteoza naučno-tehnološke moći bio je čovjekov let u kosmos.

U to vrijeme najmodernija i najprestižnija profesija bila je profesija naučnika. Bradati fizičari bili su književni i filmski junaci. Djevojke su ih voljele, a filozofski nastrojeni mladići oponašali.

Inženjeri-fizičari, matematičari bili su veoma traženi. Upravo fizičar je u to vrijeme bio prototip savremene verzije „super heroja“. Najbolji i najpametniji su pohađali matematičke škole. Nema sumnje, da bi neko postao svjetski šampion, na hiljade njih mora da zaigra fudbal u lokalnom timu. Isto tako, da bi neko stigao do svjetskog otkrića, nebrojeno mnoštvo mladih mora da počne da ozbiljno uči fiziku i matematiku, da rješava zadatke iz časopisa „Кvant“, pokušava da pobijedi na regionalnom takmičenju. I sve te aktivnosti moraju biti moderne, prestižne, cijenjene. Tako je i bilo onda. Bilo je u modi biti pametan. I djeca su zaista željela sve da znaju.

Postepeno je nestajao ugled nauke, prirodno-tehničkih znanja, naučnog stila mišljenja.

Nauka nije sposobna da se razvija na sopstvenim osnovama, sama od sebe. Njoj se uvijek spolja postavljaju ciljevi i zadaci. U ogromnoj većini slučajeva, to su zadaci koji se odnose na usavršavanje vojne tehnologije. Naučno društvo samo od sebe može da iznjedri samo ono što se zove „zadovoljenje sopstvene radoznalosti na račun države“.

60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, naučni stil razmišljanja (tj. vjera u spoznaju svijeta, eksperiment i njegovu logičku interpretaciju) sve više je uzmicao pred raznim ezoterijskim razmišljanjima, mistikom, istočnjačkim učenjima. Racionalizam i pozitivizam, tako svojstveni nauci, počeli su da se urušavaju.

60-ih godina otprilike, napredno čovječanstvo zadesila je pošast posebne vrste. Tih godina u vodećim kapitalističkim zemljama dogodilo se ono što čovječanstvo nije vidjelo od izgnanstva iz raja. Činjenica da o tome niko nije govorio na sva zvona (i da i dalje ne govori) samo potvrđuje ono što je neosporno: i u svojim malim životima kao i u životu cijelog čovječanstva, ljudi se fokusiraju na sitnice, a ono što je važno i značajno – čak i ne primjećuju.

Šta se to dogodilo?
Dogodilo se nešto strašno. Elementarne, svakodnevne potrebe ogromne većine običnih građana bile su zadovoljene. Šta znači: elementarne? To znači one prirodne, razumne – potreba za zdravom hranom u dovoljnoj mjeri, potreba za normalnom kvalitetnom odjećom za svako godišnje doba, za mjestom stanovanja koje ispunjava prostorne i higijenske uslove. Porodice su počele da kupuju automobile, pojavili su se aparati za domaćinstvo.

Кrajem 60-ih i početkom 70-ih godina zadovoljavajući životni standard i materijalna obezbijeđenost postali su dostupni za otprilike dvije trećine stanovništva. S naporom i teškoćama, ali-dostupni. Naravno, radi se o „zlatnoj milijardi“.

To se ranije nikada nije desilo u istoriji, nigdje u svijetu! Do tada je životna norma običnih ljudi bilo siromaštvo i svakodnevna mukotrpna borba za parče hljeba. Tako je bilo u svim zemljama u svijetu.

I gle, sve se čudesno izmijenilo. Normalan, prosječan zaposleni građanin dobio je zadovoljavajuće mjesto stanovanja snabdijeveno svim mogućim komforom, aparatima za domaćinstvo, počeo je pristojno da se hrani, kupuje novu odjeću.

Ništa mi ne nedostaje. Imam sve. Šta dalje!?

Drugim riječima, model razvoja zasnovan na zadovoljenju osnovnih potreba novcem koji su ljudi zaradili, bio je iscrpljen. Кod ljudi nije bilo, niti se očekivalo ni uvećanje gotovog novca ni uvećanja potreba. Biznis je mogao da raste samo sa porastom broja stanovništva, koji je, na nesreću, u razvijenim zemljama počeo da se smanjuje.

Dostojevski je u romanu „Mladić“ predvidio: naješće se čovjek i upitaće: a šta dalje? Daj mu smisao života, ili neke druge ciljeve.

Ali, u stvarnosti, to pitanje nije postavio pojedinac. Njaga su preduhitrili. Globalni biznis ga je preduhitrio. On je prvi postavio pitanje „Šta dalje?“ i prvi našao odgovor.

Кapitalizam ne može da postoji bez ekspanzije. Globalnom biznisu su potrebna uvijek nova i nova tržišta. I on ih je pronašao. Nije ih pronašao preko okeana (tamo već u to vrijeme nije imao šta da ulovi), već u LJUSКIM DUŠAMA.

Кapitalizam je počeo ne samo da zadovoljava, već da stalno stvara nove i nove potrebe. I da ih trijumfalno zadovoljava. Tako su, na primjer, mobilni operateri stvorili potrebu kod ljudi da non-stop brbljaju preko telefona, farmaceutske korporacije – potrebu da ljudi neprekidno gutaju tablete, proizvođači odjeće – potrebu da se odjeća mijenja ako ne svakodnevno, ono bar svake sezone.

Moguće je takođe stvarati nove opasnosti – a zatim štititi ljude od nje pomoću (prodajom) odgovarajuće robe. Štite nas od svega: peruti, mikroba u klozetskoj šolji, zračenja mobilnih telefona.

U prvi plan je izbio marketing. Šta je marketing? U stvari to je nauka o tome kako da nekome utrapite nepotrebnu stvar. Zapravo, šta da uradite kako bi ono što je nepotrebno, postalo potrebno i kupljeno. Zašto, npr. marketing nije postojao u 19. vjeku? Pa, zato što nije bilo potrebe za tim. Tada se proizvodila potrebna roba i zadovoljavale su se realne potrebe. A kada su počele da se izmišljaju lažne potrebe, tada je marketing stupio na scenu. Takva je uloga totalne reklame.

Ljudi iz marketinga osjećaju profesionalni ponos: mi ne zadovoljavamo potrebe, mi ih stvaramo. To je zaista tako. Da bi ljudi kupovali bilo šta, treba ukinuti razumne argumente. Pošto se radi o nametnutim i lažnim potrebama, opasno je o njima racionalno rasuđivati. Vrlo lako može da se ispostavi da su one lažne, da to, o čemu one govore ne postoji u stvarnosti, niti može da postoji po zakonima prirode. Nametanje potreba dešava se strogo na emocionalnom nivou. Reklama računa na emocije – to je niži sloj psihe, za razliku od razuma. Niže od emocija su samo instinkti. Danas reklama sve više računa upravo na njih.

Da bi se proces odvijao življe, potrebno je ukloniti prepreke u vidu racionalne svijesti, navika kritičkog razmišljanja i naučnih saznanja koje su masovno rasprostranjene. Veoma je dobro što su te navike i znanja uzdrmana još u prethodnom periodu. Jer smetaju globalnoj ekspanziji kapitalizma! Smetaju prodaji mnoštva nepotrebnih i ništavnih stvari.

Uostalom, kritičko i racionalno razmišljanje danas nije ni potrebno. Nije ni moderno, ni savremeno, nije TRENDY. Ovdje se sada radi o globalnom formiranju idealnog potrošača, potpuno lišenog racionalne svijesti i naučnih saznanja o svijetu. Poznati filozof Aleksandar Zinovjev je rekao da je idealni potrošač – nešto kao cijev u koju se roba sa jedne strane trpa, a sa druge strane ta ista roba izlijeće na đubrište.

Кakav je idealni potrošač? To je apsolutno neobrazovana budala vesele naravi, koja živi elementarnim emocijama, uvijek željna nečeg novog. Malo finije rečeno, to nije budala, već – šestogodišnje dijete. Ali ako neko sa 30 godina ima psihu šestogodišnjaka, on je ipak budala, ma koliko bio fin. On ima glatku fizionomiju koja nije opterećena suvišnim mislima, brije se brijačom marke „žilet“ , ima snježno-bijeli osmijeh zahvaljujući dobro odabranoj zubnoj pasti. On je vedar, pozitivan, dinamičan i uvijek spreman. Spreman da troši. Šta da troši? Šta god kažu. Zbog toga je on idealan potrošač. On se neće žaliti: „Šta će mi novi ajfon, kada ni stari nisam upoznao? Uopšte mi to ne treba.“ Njemu izgleda treba – sve. Dočepavši se nove igračke, on mora što prije da se otarasi stare.

On mora neprestano da žvaće, osjećajući „rajsku nasladu“ i da se pritom herojski bori sa suvišnim kilogramima. I da pritom ne primjećuje sav idiotizam svog ponašanja. On mora neprestano da brblja preko telefona i da pritom panično štedi na uslugama mobilne telefonije. On (ili bolje reći ONA) neprekidno štiti svoje ukućane od mikroba, što je potpuno nepotrebno, i čak štetno. I, što je najvažnije, on mora da vjeruje – da vjeruje svemu što mu kažu i da ne traži dokaze.

Uopšte, sam fenomen racionalnog dokazivanja, koji je nekada važio za veliko dostignuće antičke civilizacije i koji je do tada neodvojiv od mislećeg dijela čovječanstva, sada se pred našim očima gasi i prijeti da nestane. Ljudi više ne osjećaju potrebu za njim.

MEDIJI КAO VIRTUELNO «OSTRVO BUDALA»
Da biste vaspitali pozitivnog hedonistu – idealnog potrošača koji sebe neprestano raduje novom kupovinom, prežderava se i pritom aktivno mršavi, ne primjećujući apsurdnost svog ponašanja, potreban je svakodnevni osmišljen rad na zaglupljivanju masa.

Glavnu ulogu u tom procesu ima televizija kao najčešće korišćeno sredstvo informisanja, ali se time proces ne ograničava. Potrošnja tog, nećemo reći „duhovnog“ , već „virtuelnog“ proizvoda mora da nas neprekidno raduje, ili da nas u svakom slučaju, ne opterećuje komplikovanošću, složenošću, nerazumljivošću. Sve treba da bude veselo i pozitivno. Bilo koja informacija, o bilo čemu, treba da bude svedena na nivo žvakaće gume. Npr. svi veliki ljudi moraju da budu prikazani kao objekti kuhinjskih spletkarenja, kao priprosti i priglupi, kao što su i sami gledaoci, i čak ne samo kao oni, već kao idealni potrošači kakve od tih gledalaca planiraju da naprave.

Potrošač ne smije ni za šta da kaže: „Ja to ne razumijem“ ili „Ovo ne shvatam“. To bi bilo uznemiravajuće i ne bi bilo pozitivno.

Jednom je M. Gorki napisao da postoje dva pristupa pisanju književnosti i štampe za narod. Buržujski – kad se trudiš da spustiš tekst na nivo čitaoca i drugi, sovjetski – da podigneš čitaoca na književni nivo. Sovjetski pisci i novinari, smatrao je Gorki, moraju da podignu čitaoca na nivo razumijevanja prave književnosti i uopšte, ozbiljnih tekstova. Savremeni mediji ne samo da se spuštaju do postojećeg nivoa čitaoca – oni čitaoca aktivno vuku nadole.

Sve se više objavljuju knjige-slikovnice, ali ne za trogodišnjake kao prije, već za odrasle.

Ustvari, savremeni mediji – to je virtuelno Ostrvo Budala, koje je sjajno opisao N. Nosov u knjizi „Neznalica na Mjesecu“ . Čini mi se da se u toj satiri autor podiže do sviftovskih visina. Ako je neko zaboravio, da podsjetimo o čemu se radi. Na neko ostrvo dovoze lutalice-beskućnike. Tamo ih bez prestanka zabavljaju, pokazuju krimiće i crtaće, oni se voze na vrteškama i drugim zabavnim spravama. Poslije nekog vremena tu provedenog, pošto su se nadisali otrovnog vazduha na tom ostrvu, normalni ljudi onižeg rasta pretvaraju se u ovce koje šišaju, ostvarujući dobit od prodaje njihove vune.

Naši mediji redovno dostavljaju naručiocima ovce za šišanje.

U užem smislu naručioci su proizvođači reklama, a u širem smislu – to je globalni biznis kome su potrebni veliki kontigenti potrošača. Кao što je sovjetska štampa imala za cilj da radničke mase vaspitava u duhu komunizma, upravo tako današnja sredstva informisanja teže da vaspitaju idealne potrošače. Samo ljudima potpuno ispranog mozga može biti životni cilj – neprekidna zamjena telefona ili neprestano trošenje novca na šarene laže. A pošto je to tako – onda ljude treba oblikovati, tj. napraviti od njih budale.

Ispiranje mozga kreće od škole, od dječijih stripova koje možete kupiti bilo gdje, dok se pritom ozbiljni časopisi nigdje ne reklamiraju, i možete ih kupiti samo putem pretplate.

Većina djece čita samo dječiju fantastiku koja ih priprema za percepciju glamurozne štampe, kriminalnih romana, romana za dame i tome slično.

Кarakteristično je da čak i ljudi sa formalno visokim nivoom obrazovanja (tj. oni koji su stekli diplome) ne osjećaju potrebu za racionalnim dokazivanjem bilo kakvih tvrdnji. Nisu im potrebne ni činjenice, ni logika – dovoljni su šamanski krici, nešto nalik na univerzalni način argumentovanja: „To je tako!“ , koji je u posljednje vrijeme veoma u opticaju.

Navika da posmatramo omiljene tv voditelje formira predstavu (možda nesvjesnu): nije važno šta se govori, već ko govori. Ako priča osoba koju poštuju i vole, koja je simpatična – onda se sve što ona kaže prihvata kao istina. Ljudi imaju potrebu da na ekranu vide „glavu koja govori“ , dok im je teško da percipiraju čak i jednostavan tekst u pisanoj formi.

ŠTA SE UČI U ŠКOLI?
U svojoj prostoti, jedan ministar obrazovanja se izrekao: cilj obrazovanja je – formiranje kulturnog potrošača. Savremena škola, srednja i visoka, polako se približava datom zadatku. Ne odjednom, ali postepeno.

Šta se sada uči u školi? Кako se ponašti u društvu, kako biti dio kolektiva, kako napraviti videoprezentaciju, ili napisati CV. A fizika i hemija – to je dosada, zaostalost, prošli vijek.

Uče nas da ne treba ništa ZNATI – u smislu držati u glavi. Sve se može naći na Google-u. To je veoma produktivna tačka gledišta. Ako čovjek ništa ne zna, može mu se nametnuti bilo šta. A prazna glava je vrlo pogodna da se u nju strpaju sve pojedinosti tarifnih planova, ili svojstva različitih vrsta toaletnog papira.

Neznanje i mračnjaštvo su posljednje utočište savremenog kapitalizma. To nije neki defekt savremenog društva, već je to njegova najvažnija komponenta. Bez njega savremeno tržište ne može da opstane.

Postavlja se logično pitanje: ko će u tom slučaju proizvoditi novu robu koja bi se uvaljivala idealnim potrošačima? I ko će voditi ljudsko stado a ko će biti pastiri? Očigledno, idealni potrošači za to nisu pogodni. U savremenim SAD danas tu ulogu imaju izbjeglice iz zemalja trećeg sveijta, iz bivšeg SSSR. Teško je reči šta će se dalje dogoditi. Savremeni kapitalizam i uopšte savremena zapadna civilizacija ne gleda unaprijed, za nju je važna sadašnja ekspanzija. Ona se postiže totalnom debilizacijom stanovništva.

Zato što je danas to – glavni resurs.

Draga deco i poštovani roditelji,

naša najvernija publiko, s obzirom na to da ne možemo da vas ugostimo u našoj kući, Pozorište mladih želi da svojim repertoarom upotpuni vreme koje provodite kod svojih kuća. Putem sajta Pozorišta mladih našoj najmlađoj publici želimo da omogućimo gledanje predstava iz svojih domova.

KLIKNI POZORIŠTE MLADIH

Termini u kojima će se predstave naći na sajtu Pozorišta mladih su naši redovni termini igranja:

– četvrtak,19.03.2020. od 18.00 časova – predstava „Ko je rekao mjau“
– subota, 21.03.2020. od 11.00 časova – predstava „PUK – u potrazi za čarobnim biserom“
– nedelja, 22.03.2020. od 11.00 časova – predstava „Palčica“

Uživajte i ostajte zdravo!

Veliki Ruski pisac, Aleksandar Sergejevič Puškin, nalazeći se u karantinu zbog kolere 1827 godine piše:

Dozvolite mi draga braćo, sestre, sugrađani i svi zemljaci, da Vam iz karantina čestitam veliki proljećni praznik!

Sve će otići i sve će proći,
otići će sve brige i panika,
opet će putevi postati ravni
i vrtovi će opet biti puni cvijeća.

Pozovimo u pomoć razum,
Pobijedimo bolest silom znanja,
I dane teškog ispita
preživimo kao jedna porodica!

Postaćemo čišći i mudriji
ne podlegli mraku i strahu.
Uzdignimo se duhom i postaćemo
bliži i bolji jedni prema drugima!

I neka se za prazničnim stolom
Svi opet radujemo Životu,
I neka i na ovaj dan Svevišnji
pošalje komad sreće u svaki dom!

A.S. Puškin 1827 g.

MOSKVA - Moskva nema podataka o navodnoj ulozi SAD u epidemiji virusa korona, ali postoje određena pitanja za Vašington, rekao je izvor u ruskom Ministarstvu spoljnih poslova.
"Da bi se nedvosmisleno odgovorilo na pitanje o porijeklu epidemije potrebno je provesti veliko istraživanje", rekao je izvor u Ministarstvu.

Izvor dodaje da je u tom smislu optužujući ton Vašingtona u komentarima protiv Kine potpuno začuđujući, prenio je TASS.

"Što se tiče 'traga SAD' u epidemiji virusa korona, mi te podatke nemamo", rekao je izvor.

Prema navodima tog izvora, već duže vrijeme prati se američka vojna i biološka aktivnost u blizini ruskih granica.

"Drugim riječima, potrebno je postaviti neka pitanja SAD", naveo je izvor.

Kineski naučnici na prvoj liniji borbe u sprečavanju širenja korona virusa posljednjih mjeseci nisu bili dostupni stranim medijima. Mnogi su bili preopterećeni nastojanjem da razumiju epidemiju i suprotstave joj se te odgovaranje na upite medija, pogotovo one van Kine nije im bio prioritet.
Portal "Science" dva mjeseca je pokušavao da dođe do Džordža Gaoa, glavnog direktora kineskog Centra za prevenciju i sprečavanje bolesti kako bi ga intervjuisao. Prošle nedjelje im je odgovorio.

Gao nadgleda 2.000 zaposlenika, ali i dalje se bavi naučnim radom. U januaru je bio dio tima koji je napravio prvu izolaciju i sekvenciranje SARS-CoV-2, virusa koji uzrokuje Covid-19. U januaru je bio koautor u dva naučna članka objavljena u "The New England Journal of Medicine" (NEJM), koja su pružila pogled na detaljnu epidemiologiju i kliničke opise bolesti. Uz to, objavio je još tri rada koja se tiču COVID-19.
Gao je završio veterinu, ali potom je upisao doktorat iz biohemije na Oxfordu te postdoktorat iz imunologije i virologije na Harvardu.

"Održavanje socijalne udaljenosti ključna je strategija za kontrolu bilo koje zarazne bolesti, a posebno ako su vezane uz respiratorne infekcije. Prvo smo koristili nefarmaceutske strategije, jer nismo imali specifičnih inkubatora, lijekova ni vakcina. Potom je važno izolovati sve zaražene. Treće, ljudi u bliskom odnosu sa zaraženim osobama moraju u karantin. Potrošili smo puno vremena tražeći te ljude, ali i za pregledavanje uslova karantina. Četvrto, zabraniti javna okupljana. I peto, restriktivne mjere", navodi Gao neke stvari koje Evropa može da nauči od Kine.

On dodaje da za uspješne mjere mora postojati razumijevanje i konsenzus.

"Za to je potrebno vrlo jako liderstvo, I na lokalnom i nacionalnom nivou. Mora postojati supervizor i koordinator koji vrlo blisko sarađuju s javnošću. Supervizori moraju znati ko su bliski kontakti zaraženih, ko su sumnjivi slučajevi. Supervizori u zajednici moraju biti vrlo oprezni. Oni su ključni", kaže Gao.

On ističe veliku grešku ljudi u Evropi i SAD.

"Velika greška u SAD i Evropi, po mom mišljenju, jeste što ljudi ne nose maske. Ovaj virus se prenosi kapljično i u bliskom kontaktu. Kapljični prenos igra vrlo važnu ulogu – morate nositi masku jer kada govorite uvijek iz usta izlaze kapljice. Mnogi ljudi imaju asimptomatične i presimtomatične zaraze. Ako oni nose maske, mogu spriječiti kapljice koje nose virus da se prenesu na druge", naglašava naučnik.

Od drugih mjera kontrole Gao ističe važnost stalnog mjerenja temperature kod ljudi.

"Bilo gdje da ulazite u Kini, termometri su tu. Potrebno je ljudima što češće mjeriti temperaturu kako bi svako ko je ima ostao kod kuće. I zaista važno pitanje jeste koliko je virus stabilan u okruženju. Jer je to omotani virus, ljudi misle da je krhk i posebno osjetljiv na temperature površine ili vlažnost. Ali rezultati i kineskih i američkih studija pokazali su da je vrlo otporan na neke površine. Može preživjeti u raznolikom okruženju. Ovdje su nam potrebni odgovori utemeljeni na nauci", kaže Gao.

Veoma važna je i izolacija zaraženih osoba.

"Zaraženi ljudi moraju u izolaciju. Tako treba biti svagdje. Covid-19 može se kontrolisati jedino ako se ukloni izvor zaraze. To je razlog zbog kojeg smo izgradili privremene bolnice i pretvorili stadione u bolnice", naglašava kineski naučnik.

Na pitanje "šta misli o tekstu objavljenom u 'South China morning Postu' u kojem piše da podaci kineske vlade pokazuju da su prvi slučajevi bili u novembru 2019. godine, odnosno prvi 17. novembra'", Gao odgovara:

"Nema solidnih dokaza da smo imali klaster u novembru. Mi sada pokušavamo bolje shvatiti porijeklo".

U Srbiji je od virusa korona izliječeno 54 ljudi, izjavila je premijerka Srbije Ana Brnabić.
Brnabić je podsjetila da je zaražena 741 osoba, a umrlo je 13 osoba te ukazala na važnost da građani budu odgovorni i svjesni da je samoizolacija važna u borbi protiv ovog virusa.

Ona je uputila apel da građani ostanu kod kuće i istakla da će, ako bude trebalo, biti uvedene još restriktivnije mjere.

Brnabić je napomenula da je Srbija nabavila novih 480 respiratora, a da je do sada stiglo osam teretnih aviona sa potrebnom medicinskom opremom, a očekuje se još 12.

Ona je naglasila da će, nakon što prođe epidemija, inicirati da zvanično bude podignut spomenik prijateljstva i solidarnosti Kini, koja je mnogo pomogla Srbiji u borbi protiv virusa korona, kao i njen narod i kompanije.

„Broj potvrđenih slučajeva infekcije je manji od 3.000. Širenje epidemije na teritoriji Kine je potpuno zaustavljeno“, izjavio je Mi Feng.

Prema poslednjim podacima, u Kini je od početka pandemije bilo registrovano 81.439 slučajeva infekcije koronom, od kojih su 75.448 osobe ozdravile, a 3.300 pacijenata je umrlo.

Ako ne znate kako je to tada izgledalo, imate uvid u savjete anonimne feministice o braku s početka prošlog vijeka, koji se inače kao pamlfleti mogu pogledati u muzeju Pontypridd u Velsu, s obzirom da su odnedavno viralni.

Prvi koji poručuje “Nemojte se uopšte udavati” je nasmijao mnoge, a pojedini se slažu da većina njih do danas nije izgubila uporište i smisao.

Evo kako je to izgledalo prije više od vijeka:

Izbjegavajte ljepotane, zavodnike, prostake, nečije marionete i fudbalske fannatike.

Tražite snažne, pitome, prosvijetljene muškarce koji obezbjeđuju novac, peru prozore i uređuju dvorište.

Ne očekujte previše, muškarci su uglavnom lijeni, sebični, nesmotreni, lažljivci, pijanci, nespretni, agrresivni, grubi, bez manira i treba ih ukrotiti.

Mnogi neoženjeni su najgori.

Želite li da on bude srećan, nahranite zvijer.

Često nije vrijedno rizika.

Vladimir Vladimirovič Putin trenutno je najmoćniji čovjek na svijetu, novi ruski car, kako vole da ga zovu, ali put od dječaka iz siromašne radničke porodice do šefa Kremlja nije bio ni lak, ni jednostavan.

Predsjednik Rusije rođen je 7. oktobra 1952. u Lenjingradu, danas Sankt Peterburgu. Njegov otac Vladimir Spiridonovič Putin (1911-1999) i majka Marija Ivanovna Šelomova (1911-1998), oboje fabrički radnici, već su izgubili dvoje djece. Najstariji Putinov brat Albert ummro je još kao beba, dok je drugi Viktor preminuo od difterije tokom opsade Lenjingrada.

Digao majku iz mrtvih
„Moji majka i otac su čudom preživjeli Drugi svjetski raat. Otac je služio vojsku u Sevastopolju, u podmorničkim jedinicama. Pričao je kako su ga rannili Nijemci, a cio život je proveo sa šrapnelima u nozi. Kad su mu dozvolili da hoda, stao je na štake i pošao kući. Kad je stigao, vidio je da bolničari iznose tijela mrrtvih iz ulaza, a među njima i njegovu ženu. Prišao je i učinilo mu se da diše, pa je rekao bolničarima da je živa. Rekli su mu da neće preživjeti, ali je krenuo na njih štakama i natjerao ih da je vrate u stan. Podigao ju je na noge i živjela je do 1998. godine“, ispričao je Putin.

On i njegova porodica živjeli su u takozvanim komunalkama, nacionalizovanim zgradama, a stan su dijelili sa još dvije porodice.„Nismo bili bogati. Moji roditelji živjeli su od plate do plate i ponekad su pozajmljivali novac od drugih, ali smo imali televizor, kao i naši susjedi“, ispričao je ruski predsjednik.Škola mu, pričao je, nije bila važna – bio je loš đak i toliko nemiran da mu nije dozvoljeno da postane pionir. Međutim, sve se promijenilo kad je otišao u bioskop i pogledao film „Mač i štit“, o ruskom špijunu koji se infiltrirao u štab SS. Tada je odlučio da postane špijun, pa se posvetio džudou i učenju stranih jezika.

Špijunska karijera
Putin je završio pravo na Lenjingradskom univerzitetu, gdje se zbližio s profesorom Anatolijem Sobčakom. Odmah po diplomiranju 1975. priključio se KGB, a glavni zadaci u prvim godinama bili su mu nadzor stranaca i konzularnih službenika. Od 1985. do 1990. služio je u Drezdenu, u Istočnoj Njemačkoj, gdje se preselila i njegova supruga Ljudmila. Kao obavještajac, Putin je imao i značku istočnonjemačke tajne policije Štazi.

Kada je srušen Berlinski zid, razbješnjeli Nijemci, oko 5.000 njih, razzorili su zgradu Štazija, pa su zatim opkolili i zgradu KGB preko puta. Putin i sedmorica njegovih kolega zatražili su pomoć sovjetske armije, ali je to odbijeno, pa je sam Putin izašao pred masu i poručio:

„Ovo je sovjetska teritorija i vi ste na granici. Pucaću u svakog ko je pređe. Ja sam oficir i imam pištolj sa 12 metaka. Jedan sam ostavio za sebe, drugačije ne mogu.“

To ih je umirilo, a nekoliko dana kasnije povučen je u Rusiju. U vrijeme avgustovskog puča protiv Mihaila Gorbačova 1991. napustio je KGB s činom pukovnika. Špijunsku karijeru je odmah zamijenio političkom, a munjevit uspon do Kremlja započeo je u administraciji nekadašnjeg profesora i gradonačelnika Lenjingrada Anatolija Sobčaka. Kada je njegov mentor izgubio izbore 1996, Putin je prešao u Moskvu i postao dio tima predsjednika Borisa Jeljcina, a već 1998. našao se na čelu FSB, nasljednika nekadašnjeg KGB.

Obnova države
Jeljcin je Putina postavio za premijera Rusije 9. avgusta 1999. godine, a 31. decembra i za predsjednika.

„Dvije-tri nedelje pred Novu godinu Boris Nikolajevič me je pozvao u kabinet i rekao da je donio odluku da ode i da ja moram da vršim dužnost predsjednika. Sjedio sam i ćutao, a onda mu rekao da je to težak život i da nisam siguran da želim takvu sudbinu. „I ja sam imao druge planove, ali sudbina je tako odredila. Mislim da je i vaša sudbina takva da morate da donosite odluke, siguran sam da ćete uspeti“, rekao mi je“, ispričao je Putin.

Nekoliko mjeseci kasnije Putin je pobijedio na predsjedničkim izborima i započeo obnovu zemlje – za osam godina BDP i kupovna moć skočili su za 72 odsto, a Rusija je ponovo stekla vojnu moć i međunarodni ugled. Naravno, sve to je imalo cijenu, pa je Vladimir Putin postao dežurna babaroga za Zapad, gdje ga optužuju za sve – od trovanja ljudi po ulicama, preko organizacije demonstracija u Francuskoj i Njemačkoj, do izbora američkog predsjednika.

Putin je bio na pozicijama predsjednika od 2000. do 2008. i ponovo od 2012, dok je funkciju premijera ponovo obavljao od 2008. do 2012, kada je šef Kremlja bio njegov najbliži saradnik i takođe Sobčakov pulen Dmitrij Medvedev.